(Svoje) mjesto pod suncem

Mjesto pod suncem
Svi imamo mjesto rođenja, ali da li je to isto mjesto naše mjesto pod suncem?
Najčešće nije, pa tako ljudi su oduvijek migrirali neovisno da li tražeći bolje mjesto gdje će imati pristup hrani, bolju klimu, posao u drugoj državi a u novija vremena, da iskuse iskustva npr vjernici idu u Izrael da osjete energiju Krista ili koliko osoba je temeljem knjige „Jedi, moli voli“ posjetilo Italiju, Indiju i Bali?
Sada imamo moderna sredstva prijevoza pa možemo u bilo koji kutak svijeta za svega par sati, samo, ako i kada odlučimo.

Kako, i mogu li nam putovanja pomoći da pronađemo (svoje) mjesto pod suncem?

Mogu, a evo i dvije mudre izreke koje potvrđuju pravilo:
1) „Putovanje je za mlađe dio edukacije, a za starije dio iskustva“ – Francis Bacon

Djeca me ponekada pitaju, „ali mama, zašto tako puno putujemo?“ Moj odgovor je uvijek isti – stvaramo iskustva i uspomene, a što i kako me navelo da nagrađujem našu obitelj putovanjima?

Rekla sam djeci da naprave vremensku crtu, dakle jednostavna linija na listu papira i napisali smo njihove godine života i ostavili smo prostora ispod. Zamolila sam ih da napišu čega se sjećaju svoje prve, druge i tako redom do onoliko godina koliko imaju. Naravno, za prve tri godine su napisali nešto, ali sumljam da se toga sjećaju, međutim sjećanja koja su im se urezala su bila ovim redosljedom:
– proslava rođendana
– kada smo otputovali negdje
– kada su nešto postigli (neovisno o tome da li je to bilo gradnja dvorca lego kockicama, ili napravili neki video..) dakle kada su nešto svojim znanjem i vještinama napravili, i naglašavam, ne kada su dobili nove tenisice, ili neki gadget koji su siiilno htjeli.

U šali sam samo rekla: „dobro, a zašto niste upisali kako se sjećate da vam je soba uvijek pospremljena, čarape na mjestu i prašina obrisana?“ Međutim nad ovom šalom sam se zamislila, i shvatila da su jedino iskustva bitna kako djeci, ali zapravo i nama. Iskustva se stvaraju cijelog života, i čim prije se počne, tim prije će se znati nositi sa životnim izazovima.

Da, zdravo je da djeca vide druge kulture, rase u (po mogućnosti) velikom multikulturalnom gradu, npr London. Djeca počnu shvaćati da postoje različitosti i da ih moramo poštivati, i govorim iz vlastitog primjera, to sam uspjela putovanjima dokazati djeci da iako živimo u Hrvatskoj, da postoji tamo negdje nešto drugačije što je vrijedno poštivanja.

2) „O putu saznaš više kada jednom njime prođeš nego iz svih opisa i uputa na svijetu“ William Hazlitt

U današnje vrijeme postoje toliko načina da se informiramo da jednostavno smo prezasićeni. Vodiči, TOP 10 destinacija, plaža, restorana u gradu, mjesta gdje se trebate romantično poljubiti, pa blogeri, entuzijasti…Samo poželimo i klikom miša dobijemo SVE informacije. Ukoliko imate onaj poriv i želju za istraživanjem, onda ćete prepoznati onaj osjećaj koji se javlja kada istražujemo, osjećamo bilo nekog grada, države, ono nešto što nam govori da li osjećamo pripadnost nekom gradu ili ne. Naravno, potrebno je posjetiti više gradova, država i kontinenta da možemo reći koji su nam „sjeli“ i gdje se osjećamo svoje. Tko zna, baš kada proputujete velik broj gradova shvatite da je baš vaše mjesto pod suncem tu di jeste, u Hrvatskoj, ili gdje god da se nalazite.

Međutim, kako ćete/ćemo spoznati ako ne proputujete/mo dovoljno gradova?